Cijelo ljeto, u malom selu se mogla vidjeti ista stvar: starica se svaki dan penjala na krov svoje kuće.
Dok su se drugi odmarali u hladu ili čavrljali na trgu, ona je radila u tišini. Nikome nije objašnjavala što radi. I možda je to sve činilo čudnijim.
Oštri drveni stupovi polako su se pojavljivali na krovu. U urednim redovima, kao da slijede neki nevidljivi plan. Sve više ljudi u selu šaputalo je o njoj.
Njezin muž je umro godinu dana ranije. Mnogi su govorili da ju je tuga učinila takvom. Drugi su govorili da je usamljenost.
Ali ona nije reagirala ni na što.
Samo je nastavila raditi.
Do jeseni, znatiželja se pretvorila u osudu. Ispred trgovine, uz ogradu, svugdje su pričali o njoj. „Zašto to radiš?“, pitali su. „Potpuno je besmisleno.“
Ali nitko nije vidio koliko je precizan svaki njezin potez. Sam je birao svaki kolac, pregledavao ga, oštrio i pričvršćivao točno tamo gdje je krov bio najslabiji.
JEDNOM SUSJED VIŠE NIJE MOGLA IZDRŽATI I PITALA GA JE:
— Zašto to radiš?
Žena je podigla pogled i rekla samo ovo:
— Ovo je moja zaštita.
— Kakva zaštita?
— Ono što zima donosi.
Nije više ništa rekla.
Seljani su se samo smijali.
ONDA JE DOŠLA ZIMA.
Prvo je bio samo snijeg. Zatim jaki vjetrovi. Zatim oluja kakvu nitko nije vidio dugo vremena.
Bjesnila je noćima, a do jutra je selo izgledalo drugačije. Krovovi su bili oštećeni, crijepovi razbacani, ograde su se srušile.
Ljudi su u šoku stajali ispred svojih kuća.
Samo je jedna kuća ostala neoštećena.
Staričina.
Drveni stupovi na krovu lomili su snagu vjetra i kanalizirali je, štiteći kuću od uništenja.
U početku seljani nisu ništa govorili.
ONDA SU POLAKO SVI RAZUMJELI.
Ovo nije bio čudan običaj.
Ali predviđanje.
I tiha snaga.
