Prsti su mi se stegnuli oko hladnog plastičnog USB ključa i polako sam izvukla ruku iz džepa pregače.
„Ako svima toliko treba lijep odmor, neka bude lijep do kraja“, rekla sam i ustala.
Stolica je tiho klizila po parketu. Nitko se nije pomaknuo. Samo je jedna od tetkinih žlica zazveckala po tanjuru, a zatim pala u umak. Kad sam prošla pored stola, nisam drugi put obrisala umak s ovratnika. Pustit ću ih da vide.
Na TV ekranu se još uvijek svirao tihi blagdanski koncert. Sagnula sam se, umetnula USB ključ u bočni priključak i pritisnula daljinski upravljač.
Na crnom ekranu odjednom se pojavio plavičasti popis mapa. 04_STAN. 05_NAREDBA. 06_GLAS_GALINA. 07_PRIJENOS.
Igor je tako naglo skočio da je noga stolice uz oštro škripanje zastrugala o pod.
„Što radiš?“
Nisam ga ni pogledala.
„SJEDNI. JOŠ NIŠTA NIJE SPREMNO.“
Ne znam što ga je natjeralo da ponovno sjedne u stolicu – moj glas ili način na koji ga je stol gledao – ali sjeo je. Ne potpuno. Na rubu. Napet, s rukama na koljenima, spreman da se svakog trenutka ponovno pokrene.
Prvo što sam otvorila nisu bili dokumenti. Audio snimka.
U 21:14, 27. ožujka, iz zvučnika se začuo poznati, mirni glas Galine Petrovne. Isti onaj koji je uvijek koristila za najprljavije stvari – tih, ujednačen, gotovo ljubazan.
„Ne, neće ništa razumjeti. Dok je trudna, neće razmišljati svojom glavom. Reci mi kada zapravo možeš prodati stan. Igor kaže da bi ga trebao završiti prije poroda. Polog bi sada bio jako koristan.
Zrak u sobi kao da se promijenio. Postao je teži. Jedan od ujaka prestao je jesti.
Jedna od mojih teta mazila je križ na vratu. Moj petnaestogodišnji nećak, koji me je minutu ranije užasnuto gledao, sada nije ni trepnuo.
Prije sekundu je stajao pored moje stolice, uspravan i pun poštovanja, a sada se činilo da je utonuo nekoliko centimetara.
NIJE SE SRAMIO. JER SE NJEGOV VLASTITI GLAS, HLADAN I SLUŽBEN, ODLUČIVAO RADIO U MOJOJ DNEVNOJ SOBI I PRITISKAO NA SVE.
„Ovo se manipulira“, brzo je rekao Igor. „Jesi li uopće svjestan što radiš?“
Zatim sam otvorio mapu 05_KOMISIJA.
Cijeli ekran bio je ispunjen fotografijom dokumenta. Moj osobni identifikacijski broj. Moja adresa. Moje ime.
I potpis na dnu – baš kao moj, ali pažljivo kao što bi strana ruka pokušala kopirati kut slova. Desno od fotografije – uvećani detalj.
Redak je prekinut. Kraj imena je odrezan. Mnogo sam puta vidio takve potpise na poslu. Na brzinu napravljena krivotvorina, za koju su se nadali da je nitko neće pomno pogledati.
Još jedan klik otvorio je prepisku s posrednikom. Datumi, vremena, profilne slike, iznosi.
5. travnja, 11:26: „Polog je potvrđen na 85.000 HUF. Čekamo nalog vlasnika.“
5. TRAVNJA, 11:31: „JOŠ NE ZNATE, RADIMO PREKO NJEGOVOG SINA.“
5. travnja, 11:33: „Hoće li biti tamo do svibnja?“
Igor nije iznenada problijedio. Prvo mu je desna strana lica zadrhtala. Zatim, polako, kao da je netko progutao kost, spustila mu se donja usna.
„Ovo su radne skice“, rekao je. „Još ništa nije odlučeno.“
Ponovno sam pritisnuo.
Na ekranu se pojavio bankovni izvod. Redovi su se vrtjeli poput otkucaja metronoma.
186.000 ₴ – zatvaranje starog kredita.
312.000 ₴ – renoviranje stana.
11.000 USD – POČETNA UPLATA ZA AUTO, BEZ KOJE SE, NJEGOVIM VLASTITIM RIJEČIMA, NE BI MOGAN VRATITI U SVOJ NORMALNI RITAM.
I na kraju – moj transfer za procjenu stana. Isti novac koji je platila čovjeku koji je procijenio moj stan prije nego što je prodan.
„Ovo je cirkus“, rekao sam i prvi put cijele večeri pogledao sam je. „Ovo je cirkus kada muž tri godine živi od ženinog novca, a zatim pokušava prodati svoj stan prije nego što mu se rodi vlastito dijete.“
„Isključi to“, rekla je Galina Petrovna tiho, ali više ne ravnomjerno. „Ljudi jedu.“
„Ne“, odgovorio sam. „Sad slušaj.“
Ponovno sam pokrenuo drugu snimku.
Sada više nije bio posrednik. Sada je bila ona i njezin kratak, suh, prepoznatljiv smijeh.
„Zašto? Dok je trudna, sve treba srediti. Onda će početi tražiti svoja prava, otići će odvjetniku.
SADA JE NAJVAŽNIJE DA JE STAN NA IGOROVO IME. JER OVA DJEVOJKA VJERUJE DA JE OVDJE SVE NJENO.
Netko s drugog kraja linije tiho je rekao: „O, moj Bože…“
