Prvo se hodnikom prolomio vrisak.
Zatim još jedan, već iskrivljen, kao da onaj koji je vikao nije vidio borbu, već kraj uobičajenog reda.
U ćeliji 32-B, moji suputnici jedva su na trenutak udahnuli.
Starac je sjedio nepomično, ostavivši mokri ručnik pokraj sebe, i slušao te zvukove kao da je odavno znao točno vrijeme njihova nastanka.
Čizme su lupale iza zidova.
Ne oni tromi na koje smo mjesecima bili navikli u dnevnom ciklusu. Ovaj put to su bili brzi, odlučni koraci, koraci koji su sugerirali naredbe, kontrolu.
Zatim glasno zatvaranje dvoja vrata.
Netko je viknuo Wilsonovo ime. Odmah ga je ugrizao, kao da je shvatio da ne viče ime osobe, već nekoga tko je gotovo mrtav.
MOJI SUPUTNICI SU ME POLAKO POGLEDALI.
Više nisu molili, više nisu bili zabrinuti. Gledali su me kao kad su bili djeca, gledajući otvorena vrata u mračnu sobu.
„Jesi li to bio ti?“
Starac ih je pogledao umornim očima.
„Ne“, rekao je mirno. „Stigao sam na vrijeme.“
Ove su riječi bile tiše od vike, ali puno strašnije.
Jer na mjestima poput najopasnijeg zatvora „Sibirski kamen“, najveća opasnost nije snaga. Najveća opasnost je vrijeme, koje odjednom više ne radi na tvojoj strani.
Nakon nekoliko minuta, više nisu trčali niz hodnik.
STAJALI SU. PROZIVALI SU IMENA, NE NA UOBIČAJENI NAČIN, VEĆ PREMA POPISIMA. I TO JE NAJVIŠE RAZBIJALO NJEGOVU TRENUTNU ZATVORSKU ATMOSFERU.
Moj pratitelj ga je pogladila po licu.
Bio je jedan od onih koji su preživjeli samo zato što su rano naučili osjetiti kada se mijenja vlast.
„Sjetio sam se“, šapnuo je. „Davies.“
Starac nije odgovorio.
„Adam Davies“, ponovio je, sada samo ustima. „Odvjetnik.“
Starac je gotovo zatvorio oči.
Ljudi su to ime izgovarali podrugljivo. Zatim tiho. I konačno ga više nitko nije izgovarao.
NIJE BIO NAJVEĆI ČOVJEK U DEVEDESET GODINA.
Nije posjedovao restorane. Nije imao zaštitare ispred kuća. Nije volio da ga se fotografira pored skupih automobila ili s ljudima koji su imali položaje.
Jednostavno je sve znao.
Tko je kome donosio novac. Tko je kome pružao zaštitu. Tko je potpisivao izjave o odricanju odgovornosti. Tko se noću javljao na telefon. Tko je bio tužitelj koji petkom pije s ljudima koje želi poslati u zatvor tijekom dana.
Zato su ga zvali „Odvjetnik“.
Nije prijetio. Nije lupao stolom. Jednostavno vas je podsjećao na ono što ste željeli zaboraviti.
Ljudi nisu uvijek nestajali nakon toga.
Ponekad su nastavili živjeti, ali nisu imali posao, dom, prijatelje i izgubili su sigurnost da se sve može ponovno oprostiti.
ZA NEKE JE TO BILO STRAŠNIJE OD SMRTI.
Za druge je to bilo sporije.
Moj partner nije znao za to iz rekla-kazala.
Prije dvanaest godina radio je s bandom i jednom je vidio dosje bez datuma i potpisa.
Samo “D”.
Tada je šef naredio svima da budu tihi, bacio sve stare bilješke i na dva tjedna ga je zamijenio drugi zaštitar.
Mjesec dana kasnije, i on je nestao.
Od tada je bivši računovođa sigurno naučio jednu stvar: postoje ljudi koji sami obavljaju posao. I postoje oni koje slijede drugi.
ADAM DAVIES BIO JE JEDAN OD POSLJEDNJIH.
