„Prekini tu travu, Mateo. Barem ćeš naučiti što je pravi posao“, rekao je Santiago s polovičnim osmijehom.
Nije to bio dobrohotan osmijeh.
Bio je to osmijeh čovjeka koji zarađuje novac u uredu, a da se nikad ne oznoji.
Mateo je stajao usred ureda javnog bilježnika u Zacatecasu. Njegove prašnjave čizme i iznošena košulja izgledale su potpuno strano u elegantnom okruženju. Pred njim je ležala karta koja će odlučiti o sudbini obitelji.
76 hektara.
Njihov otac, Don Arturo, skupljao ju je tijekom 40 godina.
Sada je bila podijeljena crvenim linijama.
Santiagov dio: 32 hektara ravnog zemljišta, uz glavnu cestu, sa stalnim mlazom vode.
Diegov dio: 28 hektara pašnjaka, s gotovom infrastrukturom i životinjama.
A Mateo?
16 hektara… u najzabačenijem kutku.
Napušteno.
Suho.
Puno trnja i ispucale zemlje.
Ništa.
Santiago ga je zadovoljno pogledao.
— Sretno… brate.
DIEGO NIJE REKAO NIŠTA.
Spustio je pogled.
Potpisao je.
Mateo je šutke pogledao kartu.
Zatim je potpisao.
Bez riječi.
Vani ga je žarko sunce pržilo u lice.
Iza njega su se smijala njegova braća.
MISLE DA SU POBIJEDILI.
Mislili su da su ga uništili.
Ali nisu imali pojma… što se krije ispod zemlje.
Dva dana kasnije, Mateo je stigao na svoj teritorij.
Stari kamionet. Prašnjav zrak.
Korov je bio toliko gust da se jedva vidio.
Ali poznavao je teren.
Mačetom je sjekao cestu.
Tri dana.
Krv, znoj, ogrebotine.
Na kraju trećeg dana… primijetio je nešto.
Biljke su bile zelenije.
Tlo je bilo drugačije.
Kleknuo je.
Dodirnuo ga je.
Mokro.
Kopao je.
I jama se napunila vodom.
Čistom, hladnom vodom.
Srce mu je lupalo.
Sjetio se očevih riječi:
“Nešto je tamo dolje…”
Tajno je pozvao stručnjaka.
Nakon četiri sata istrage, inženjer je samo sjedio tamo… zapanjen.
— MATEO… OVO NIJE MALI VODENI RESURS. OVO JE OGROMNO PODZEMNO REZERVOAR VODE. MOŽE OPSKRBITI CIJELU REGIJU.
Mateo nije nikome rekao.
Počeo je raditi.
Naporno.
Izgradio je.
Sustav za navodnjavanje.
Rastao je.
U tišini.
U MEĐUVREMENU SU MU SE BRAĆA SMIJALA.
Santiago u svom uredu.
Diego je bacao novac.
Onda je došla suša.
Ne obična godina.
Najgora u 15 godina.
Rijeka je presušila.
Polja su uginula.
ŽIVOTINJE SU OSLABILE.
Novac je nestao.
Sve.
Na početku treće godine, prašnjavi crni automobil zaustavio se kod Mateovog zemljišta.
Santiago je izašao.
I smrznuo se.
Zelena polja.
Voda.
Život.
Oaza usred ničega.
„Imaš li… vode?“ upitao je.
„Da“, odgovorio je Mateo.
Tišina.
„Platit ću“, rekao je Santiago. „Bilo što.“
Mateo je samo rekao:
„Dovedi i Diega.“
PRIJE TJEDAN DANA NJIH TROJE SU SJEDILI ZA JEDNOSTAVNIM STOLOM.
Diego je bio slomljen.
— Znao sam… da je nepravedno. Ali slušao sam.
Mateo je natočio kavu.
Pogledao ga je.
— Mogao bih te pustiti da bankrotiraš.
Tišina.
— Ali to nije ono za što je naš otac radio.
Podigli su pogled.
— Voda se ne prodaje u obitelji.
Santiago je šokirano upitao:
— Dakle… daješ je besplatno?
— Ne.
Duga tišina.
— Spajamo zemlje. Bit će to jedna farma. Ja ću je voditi.
Bilo je ponižavajuće.
ALI NISU IMALI DRUGOG IZBORA.
Prihvatili su.
Rukujući se.
Prošla je godina.
Radili su zajedno.
Santiago u blatu.
Diego je ponovno učio.
Zemlja je procvjetala.
PRIHOD JE PORASTAO DESET PUTA.
Jedne večeri, njih troje su sjedili na trijemu.
Zalazak sunca.
Tišina.
„Misliš li da je tata znao?“ upitao je Santiago.
Mateo je otpio gutljaj.
„Znao je kakvi smo.“
Duga pauza.
„ZNAO JE DA ĆEŠ TI ODABRATI SJAJ… JA ĆU ODABRATI ZEMLJU.“
Suša je odnijela novac.
Voda je vratila obitelji.
I Mateo je naučio:
nikada ne treba podcijeniti osobu koja radi u tišini.
